BIBLIJSKA PORUKA DANA

TIJELOVO - SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

     Četvrtak, 3. lipnja 2010.

Lk 9,11b-17

11Saznalo to mnoštvo po pođe za njim. On ih primi te im govoraše o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. 12Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: "Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju." 13A on im reče: "Podajte im vi jesti!" Oni rekoše: "Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod." 14A bijaše oko pet tisuća muškaraca. Nato će on svojim učenicima: "Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset." 15I učine tako: sve ih posjedaju. 16A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. 17Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TIJELOVO - SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Lk 9,11b-17

   Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme je moguće rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu. Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendetnog, zbiljnoga i zazbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

   Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno.

   U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima narod u pustinji gdje ništa nema sanja. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka se čovjek puno ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Otima ono što pripada drugome. Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

   Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, sposobnost su uključeni u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora. Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu.Isto je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije sok koji vrenjem prelazi u vino.To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu. E. Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

   Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna. Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

   I druga slika vina također je slika nade. "Ja sam trs, vi mladice", veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je "krv novoga i vječnog Saveza" između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene u novo stvorenje.

   Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštiniti Kraljevstva. Taj kruh je znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

9. tjedan kroz godinu

     Četvrtak, 3. lipnja 2010.

Mk 12,28b-34

28Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: "Koja je zapovijed prva od sviju?" 29Isus odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. 30Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" 31"Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih." 32Nato će mu pismoznanac: "Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. 33Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve." 34Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: "Nisi daleko od kraljevstva Božjega!" I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NAJVAŽNIJA ZAPOVIJED?

Mk 12, 28b-34

Isusovi protivnici smjenjuju se pred njim na tekućoj vrpci. Najprije smo imali farizeje i herodovce koji mu postavljaju zamku, potom imamo saduceje koji pitaju spram uskrsnuća mrtvih u slici one žene koja je imala sedmoricu muževa, a danas imamo jednoga pismoznanca koji mu postavlja pitanje nad pitanjima, pitanje spram najvažnije zapovijedi u Zakonu. Sve same klopke, zamke, žele ga uhvatiti u riječi. Čovjek može pitati zainteresirano, neutralno, onako usput, ili pak životno pitati. Sva su pak ova pitanja iz zla i pokvarena srca koja misle kako Isusa upropastiti, a s druge srane imamo Isusa koji savršeno mirno i hladno, s jasnoćom i smirenošću daje odgovore.

Čini se da je ovaj pismoznanac pristupio Isusu bez pozadinskih, zakulisnih misli, ne  da bi ga iskušao ili mu stavio neku stupicu kako bijaše u prethodnim prizorima. On dolazi i pita spram najvažnijega propisa u Zakonu. Zapravo on pita spram onoga što je to najvažnije u životu, do čega nam je najviše stalo. I svatko od nas zna za takva pitanja. Ako je netko u očaju, pita se, čemu zapravo još živi. Ako se netko dosađuje, on se i nehotice pita, koji je smisao njegova života. Samo kad se čovjek osjeća zbiljski sretnim, takva pitanja ne naviru. Onda se odgovor nameće sam po sebi. Ali na kraju ipak čovjek postavlja sebi pitanje: Čemu ovih mojih nekoliko desetljeća na ovoj zemlji? Čemu ovo sve služi, čemu živim? Za što živim?

Na pitanje Isus ne odgovara informacijom ili poukom, nego molitvom koju svaki vjerni Židov mora svakodnevno višekratno moliti: "Šema Israel! - Čuj, Izraele!"  Odgovor pretače u molitvu upravo kao što i psalmi pozivaju cjelokupno stvorenje da slavi Gospodina svojim opstojanjem, svojim životom. Poziva sve, i živu i mrtvu prirodu, da se uključi u hvalospjev stvorenja, kako je to kasnije oživotvorio i Franjo Asiški u svome Hvalopoju stvorenja.  Isus, odgovarajući na postavljeno pitanje molitvom, jasno odgovara kako je središnjica svega morala i sve etike u ljubavi. Čovjek duguje Bogu ljubav. To je samo uzdarje koje on kao grješno stvorenje može dati Bogu. I ljudski će odgovor uvijek zaostajati za onim što Bog od nas očekuje. Stoga čovjek treba napregnuti sve duševne i intelektualne sile kako bi odgovorio na ljubav prema Bogu.

Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji autogram, potpis i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet. Cijelo stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova (poput Beethovenove ‘Ode radosti', ili tolikih poziva u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda). Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvom prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati Oca koji voli i vodi svoje dijete.

Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvog naroda (ako želimo staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima), taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u tog Oca bilo ravno prodoru u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra (jer, Egipat je ‘kuća ropstva', robovanja)? Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi tog Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav.

Srčika Isusova navještaja - naime, ljubav prema Bogu i bližnjemu - ima dvije osovine. Ono što čovjek duguje Bogu uvijek se događa u ophođenju s ljudima. Zato će Isus navesti i onu čuvenu prispodobu o konačnom sudu gdje je on prisutan u svakome najmanjem braću. Svatko nosi u sebi Očevu sliku, Božju sliku i priliku. Svatko od nas treba spoznati kako se smisao njegova života ozbiljuje u odnosu prema onima s kojima živi. Kad čovjek prihvati  bližnjega, prihvaća i samoga sebe. A ako ne voli samoga sebe, kako onda može voljeti bližnjega?

U vremenu hladne tehnike i računala čovjek je negdje na rubu. Ostavljen i osamljen, neljubljen i neprihvaćen. Zato posvuda iskorak u poroke, zlo, grijeh, drogu. Čovjek želi iskoračiti iz hladna svijeta. Ako na početku novovjeke filozofije stoji tvrdnja, aksiom Cogito, ergo sum,  današnji čovjek žudi za tim da bude ljubljen. Stoga bi se onaj aksiom dao prereći i kazati: Amor, ergo sum - ljubljen sam, dakle jesam, postojim. Netko nas je htio, netko nas je uzljubio, zato postojimo na ovoj zemlji.

Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom tumačiti: To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus. A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati i voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u nesmiljenu propast i mržnju. Tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet samo konkurent kojega treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih u ljubavi i razumijevanju.